4/24/2012

OPERA U DŽUNGLI ! ILI: BUDUĆNOST S(P)RETNIH CIVILIZACIJA

 


Da bi realnost pretvorio u bajku, ovaj tekst moram započeti rečenicom: „Bio jednom jedan...“ Ali, bajka nije samo skup rečenica iz tvrdo ukoričenih knjiga o "čarobnoj zemlji dalekoj" koje se tu i tamo napišu.

Otputovaćemo nakratko unazad kroz vreme, jednim prekookeanskim skokom, hiljadama kilometara daleko od Novog Sada. 

UPUTSTVO ZA ČITANJE:

Nalazi se na samom kraju ove priče. Ali, ne morate ga čitati pre nego što pročitate priču. Ako ste postupili kao što piše u uputstvu, tada znate da već imate jednu bajku u mislima, i jasan plan kako da je ostvarite! :-)

U svakom slučaju: proteglite noge, ne budite lenji ! Sačuvajte sve pakete energije koji su vam dostupni, kao što je našeg junaka Brajana Svinija „Ficdžeralda“ sačuvao slavni nemački režiser Verner Hercog u istoimenom filmu iz 1982. godine, koji se danas smatra za jednu od najboljih avantura ikad snimljenih. Kada se, gde i na koji način pojavio Ficdžeraldo, savršeno je nevažno. Važno je samo da i dalje radi njegov stari gramofon. Da svi mogu da uživaju u Karuzu i Čabuka Grandi. (Ako ne znate ništa o njihovoj muzici, iskoristite blagodeti Youtube-a).


Dakle, bio jednom jedan - Brajan Svini. Čudak. Avanturista. Ako bi postojala nekakva titula za apsolutnog sanjara/romantika, onda bi takva nagrada trebalo da nosi Svinijevo ime. Po nadimku „Ficdžeraldo“ znali su ga njegovi najbliži, a on sam je želeo da učini nešto veliko za prašumu kojoj je posvetio ceo život.  Brajan je bio ekscentrični (a kako drugačije?) trgovac koji je je čitav zarađeni novac trošio na ostvarenje davnog sna: da prenese bogato umetničko nasleđe svoje civilizacije u one divlje i nepregledne šume Južne Amerike. Biološkim jezikom rečeno, to bi bilo nešto poput kloniranja. Eksperiment za koji većina ljudi smatra da je skup, potom nepotreban, a na posletku i opasan, jer dotiče gen starosedelaca koji su sasvim (valjda?) zadovoljni svojim životnim navikama. Opčinjen muzikom, naročto glasom Enrika Karuza, iza sebe već imao jedan totalni fijasko sa planom o izgradnji železničke trase kroz najnepristupačnije delove peruanske prašume. Istinska legenda postao je kada je tamo negde 1920-ih godina odlučio da u najvećoj zabiti Amazonije stvori pravu, pravcatu koncertnu halu za izvođenje opera. Nije sada važno da li je on uspeo u tome ili ne (s obzirom da želimo bajkovit kraj, pretpostavićemo da je itekako uspeo), sama zamisao o prenošenju umetničkih tekovina tamo gde to niko (ni pre, a ni posle toga) nije pokušao. 

Neponovljivi Klaus Kinski kao "Ficdžeraldo"
Ako posmatramo ovaj fenomen sa stanovišta mehanike, arheologije ili pak sociologije, on bi svakako bio u rangu fenomena kao što su antičko građenje piramida, kula u Vavilonu, građenje drevnih hramova po Južnoj Americi, ili pravljenje misterioznih titanskih figura od kamena – Maoi, svojevrsni otisak prsta naroda po imenu Rapa Nui koji i danas živi na Uskršnjim ostrvima. Međutim, jedna bitna razlika otkriva se već na prvi pogled: sve građevine koje danas nazivamo svetskim čudima nastale su na prostoru gde su i živeli narodi koji su ih osmislili i napravili. U tom pogledu, Ficdžeraldova avantura ima još jednu, dodatnu dimenziju - ona je osvajanje prirode u onom iskonskom smislu te reči. 
Jedna od kultnih scena svetske kinematografije - brod "na suvom", nadljudski zajednički napori domorodaca i "došljaka" da savladaju prirodne i civilizacijske zamke, i neizbežni sukobi kao rezultat gotovo svih susreta više raznolikih ideja i kultura na jednom mestu

     Hajde sad u pomoć da pozovemo neke od tvrdnji koje možemo naći u knjigama iz društvenih nauka:  
  •     Čovek se od prirode razlikuje po kulturi. (Da li bi se naučnici iz oblasti prirodnih nauka sasvim složili s ovim, nisam baš siguran. Kulturu je kao pojam i definisao sam čovek, ko zna šta je za prirodu kulturno i da li je ona uopšte oduševljena sa „čovekovom kulturom“).  
  •      Reč civilizacija u bukvalnom prevodu bi bila nešto poput „slobodan građanin“ !

     Da li to znači da mnoge civilizacije zapravo to i nisu, jer su im vremenom oduzeta prava da budu slobodne? 


     Uprošćeno, danas bi moglo da se kaže kako čovek ništa drugo i ne zna, nego da potčinjava prirodu svojim potrebama...

... ili: „Čovek je najslabija trska, ali trska koja misli!“ (Blez Paskal)

 


Kao jedna beskonačna šahovska partija koja je početa davno u prošlosti, odgovor na najbolje poteze ćemo saznati u trenucima odmora od dubokih razmišljanja.




Inke.
Drevni narod Inka, koji je nekada naseljavao južnoamerički kontinent, bio je vrlo napredna civilizacija, ali je ostao među pronicljivim hroničarima upamćen i kao narod koji je svesno „brisao linije sopstvene istorije“. Naime, kada bi umro car, istog tog časa sa njim bi neizbežno umirale i sve njegove žene, kao i svi „mudraci“ (ovi rituali su detaljno opisani u delu slavnog peruanskog nobelovca Maria Vargasa Ljose Diccionario del amente de America Latina). Ti „mudraci“ nalik su današnjim „ministrima propagande“ – bili su zaduženi da svaku fikciju vladara preobrate u realnost pred očima naroda. Sa odlaskom vladara, odlazila je u nepovrat celokupna dotadašnja istorija, dolazili su novi „mudraci“ (izvorno zvani amautasi) koji su imali samo jedno zaduženje – da ubede narod kako je baš to period vrhunca jedne civilizacije, i kako je baš onaj car koji se u tom trenutku zatekao na vlasti „najbolji vojnik i najuspešniji vladar u istoriji“. Naravno, sve zasluge njegovih prethodnika pripisivane su mu bez ikakvog pogovora. Eto, to je možda i jedan od razloga zašto je (bar meni) društvo Inka toliko neobično. 
Maču Pikču - hram, opservatorija ili nešto treće?
Dok su sa jedne strane gradili vanvremenske građevine (dovoljno je pomenuti Saksuaman i Maču Pikču), izrazito kvalitetne puteve, sisteme za navodnjavanje, prehrambenu mrežu i vojna utvrđenja koja su im donela ogromne teritorijalne dobitke, sa druge strane Inke su ostale jedna od retkih naprednih grupa koje nisu znale ni za pismo (!), a ni za gvozdena oruđa i točak (!!!). Moguće je da su vojničkom ustrojstvu koje je vladalo među Inkama smetale ovakva saznanja, jer bi se uvek našao neki „pametnjaković“ koji bi poželeo da sačuva od zaborava vreme u kojem je živeo. Posledica takvog paranoičnog straha bilo je nasilno iseljavanje porodica sa jednog mesta na drugo, vrlo često daleko od rodnog kraja. Na kraju, velika predkolumbovska civilizacija nestala je bez ikakvog pisanog traga o linijama koje povezuju njihove narode, naselja, građevine. U amanet su ostavili svoju praksu sa vrlo malo (= skoro nimalo) teorije. Zvuči poznato, zar ne? 

Kada su španski konkvistadori na čelu sa Franciskom Pizarom u 16. veku došli na teritoriju Inka, ubistvom njihovog poslednjeg cara nestala je i mogućnost da svet upozna bolje jedan nesumnjivo napredan civilizacijski tok (interesantno je napomenuti da su Španci osvojili čitavo carstvo Inka sa svega 200 konkvistadora - potpuni paradoks) . Suprotno tome, Inke su poslužile Špancima da postanu robovi u velikim rudnicima srebra. Rudnici su prosperirali na račun krvi mučenog domaćeg naroda koji je jedva uspevao da izdrži godinu dana teškog fizičkog rada u Potosi, tada najvećem rudniku srebra na celom svetu. Kako bi neki Inka izdahnuo od napornog rada, njegov naredni potomak bi dobijao obavezu da preuzme posao. 

Beskrajni krug mučenja i patnje doveo je do neslućenog bogatstva one koji su iskoristili civilizacijske tekovine naroda u nestajanju. Negde pri samom kraju 16. veka nestao je i poslednji otpor domorodačkog stanovništva tiraniji koju su uveli Španci. Ono što je mene fasciniralo u čitavoj baladi o Inkama jeste zapravo želja Španaca da unište sve tragove progresivne civilizacije, sa samo jednim ciljem – da što više eksploatišu prirodna bogatstva smeštena duboko u Kordiljerima i Andima. O tome kako su stvarale civilizacije pre njih nisu se previše brinuli. 


I zaista, možda bismo mi danas bili bogatiji bar za odgovor kako su to Inke uspele da naprave idealne geometrijske forme oblikovanjem kamenih blokova bez upotrebe savremenog oruđa. I sve to na 2500 m nadmorske visine.

Poslednji car Inka moli za milost pred Pizarom i  osvajačima
Na južnoameričkom kontinentu i danas možemo da pronađemo ostatke ovakvog dvostrukog pristupa civilizacijskom razvoju. U planinama Perua danas više nema Inka, ali zato ima Ajmara i Aguarana, etničkih grupa koje pokušavaju da pronađu svoj put u moderno društvo. 






Primera radi, Aguarane su domorodačko pleme koje naseljava severoistočni, planinski deo Perua i koji su veoma dugo bili izrazito neprijateljski raspoloženi prema beloj rasi. Danas oni čine sve kako bi se uklopili u društvene norme, počeli su da uče i španski jezik, ali stare tekovine nikako ne mogu da iskorene: verovanja u besmrtnost vračeva i primitivnu poljoprivredu kao jedini izvor prihoda. Samo stotinak kilometara dalje od ove oblasti nalazi se čuveno jezero Titikaka, mesto jedne od poslednjih autentičnih „robinzonovskih“ grupa na svetu – naroda po imenu Uru. 

Jezero Titikaka - brodić od totore, biljke koju koriste Urusi
Oni sami za sebe kažu da su najstariji narod na svetu, i da su nastali od zapečenog blata prilikom prvog izlaska Sunca. Kako god bilo, Uru su se vrlo dobro prilagodili životu na velikom jezeru, napravivši sebi kućice i čamce od totore (to je biljka koju možete naći na obalama jezera Titikaka), održavajući tako živost populacije koja nije naročito brojna - još svega 3000 Uru Indijanaca živi na planeti Zemlji. Ono što su Uru uspeli, graniči se sa fantastikom – potpuno su se prilagodili modernim tehnologijama, krovove svojih kuća sada dekoriraju solarnim panelima koje koriste za grejanje vode, u domaćinstvima nisu retki ni radio aparati, ni televizori, a deca se uče da redovno idu u školu. 



SCENA IZ ŽIVOTA SVETA 1: Deca sa jezera Titikaka
Cela ova priča navela me je da razmišljam o tome kako treba postupati u budućnosti kada su u pitanju nasleđa raznih civilizacija. Koje će civilizacije biti dominantne, šta moramo da menjamo i kako da se prilagođavamo? 


Fizičari sigurno drugačije gledaju na ulogu koju će buduće civilizacije imati u borbi sa osvajanjem Svemira. Logično je (a tako kažu i autoriteti poput Frimana Dajsona, Pola Dejvisa i Mičio Kakua) da se civilizacije u budućnosti rangiraju po količini energije koju troše! I zaista, ako se osvrnemo shvatićemo da je u početku čovek koristio energiju svojih golih ruku, živeo nomadskim životom, životom lovaca skupljča kakvih još uvek ima na Zemlji (primer je veliko pleme Hadze koje živi u rezervatu na severu Tanzanije). Razvojom matematike i pisma, čovek je svoja (prirodna?) bogatstva počeo da prebrojava, pa otud i pojam „viška bogatstva“ kakav je životinjama stran. Pozitivne okolnosti dovele su do ulaganja tog viška bogatstva u razvoj kulture, stvaranje obrisa civilizacije na nekoj teritoriji. Negativne okolnosti dovele su do ratova i krvavih sukoba oko bogatstva. (Nauka pomiri i posvađa, ah ta dualnost i u makrosvetu!)

Ficdžeraldo nedostaje današnjem svetu u kojem nema (da li?) mesta za romantične heroje koji materijalno potčinjavaju nematerijalnom. Odatle i prosta računica da u svetu u kojem će se jačina neke civilizacije meriti načinom na koji se ta civilizacija ophodi prema dostupnom bogatstvu informacija, vladar će biti neko poput popularnog WALL-E-ja. U tom izuzetnom crtanom filmu sažet je ceo evolutivni tok moćnih grupa. Samo one koje budu naučile da iznova i iznova pamte I primenjuju sve reciklirane pakete dragocenih podataka, naučiće kako da prežive buduće decenije, vekove i eone.
SCENA IZ ŽIVOTA SVETA 2: WALL-E / glas razuma u post-informacionoj eri
Na žalost, nisu retki primeri da danas mnoge države prosperiraju na račun suzbijanja kulture grupa čije geografsko područje ekploatišu. Slična sudbina koja je zadesila Inke, snašla je narod Čilea 1970-ih godina, kada je intelektualca Aljendea svrgao I nasledio vojno-diktatorski režim generala Augusta Pinočea. Nikada narod Čilea nije imao manje sloboda, dakle nikada se vise u svojoj istoriji nije mogao podičiti civilizacijom, bar kad su ljudski odnosi u pitanju, ali ekonomski prosperitet je dostigao neslućene razmere. Privatizacija velikih područja zemlje koja je ustupljena velikim (većinom) američkim kompanijama, zatim dolazak poznatih banaka doneo je privredni rast kakav niko nije slutio. Sa druge strane ogledala, narod je bio primoran da se podanički ophodi prema diktaturi Pinočea. Često se dešavalo da vojna hunta u krvi uguši bilo kakav pokušaj intelektualnog otpora i razmene mišljenja. 
Spisak nestalih Čileanaca za vreme Pinočeove diktature...


Pablo Neruda - pesnik slobodnog Čilea, jedna od žrtava "tamnog ustrojstva"
Zabranjeno je da se plače bez učenja,
da se ikada probudi bez znanja šta raditi tog dana,
da se plaši sopstvenih osećanja.
Nije zabranjeno da se smeje problemima,
da se bori za ono što želite,
da se ne preda zbog straha da se snovi neće ispuniti.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati da se razume sve što ste zajedno doživeli, da ih zovete samo kada vam trebaju.
Zabranjeno ne biti ono što jeste među svima,
da se pretvarate ispred ljudi do kojih vam je stalo,
izigravati klovna da bi vas se setili,i zaboraviti sve do kojih vam je stalo.
Pablo Neruda


Epilog cele ove priče o Čileu je:
  • Pinoče je otišao sa vlasti na način sličan onom na koji je i došao.
  • Čile je nastavio svoj civilizacijski put otvarajući vrata prosperiteta sopstvenom narodu.
  • Danas je Čile (uz Urugvaj) najrazvijenija i najliberalnija zemlja Južne Amerike, sa jakim Univerzitetima, ogromnim kulturnim nasleđem, dobitnicima Nobelove nagrade (veliki pesnik Pablo Neruda, i istaknuta književnica prve polovine XX veka Gabriela Mistral).
Čile je danas napredna ekonomija sa izraženom kulturnom baštinom
  • Na najvećoj neplodnoj zemlji, u srcu pustinje Atakame na preko 4000 m nadmorske visine, omogućena je složna izgradnja Evropske svemirske južne opservatorije (ESO), kao kolaboracija desetine zemalja koje zajedno vrše najnaprednija astronomska istraživanja (na žalost, Srbija još uvek nije u toj grupi odabranih, a ni zainteresovanih). Jedan od najmoćnijih sistema radio teleskopa, ALMA, smešten je upravo na Atakami. 
Sistem teleskopa ESO u Čileu
Međutim (bila bi utopija da ne iskoristimo svemoguće MEĐUTIM u bilo kojoj (ne)prilici), samo par godina nakon otvaranja slobodarskih ideja i „lakoće življenja“ u Čileu, nova vlast je poput svojih predhodnika našla vojno slabašne kulture koje želi da potlači. Jedna od njih je i legendarni narod Rapa Nui, koji živi na „najusamljenijem“ ostrvu na svetu – Uskršnjim ostrvima. Iako nikad nisu dobili pravo na samoopredeljenje, Rapa Nui su sistematski slabljeni od strane Čilea, a teritorija Uskršnjih ostrva se i dan-danas nalazi pod čileanskim protektoratom, iako su ona sama udaljena preko 3000 km od obale Čilea, a i poseduju sopstveno kulturno nasleđe (već pomenute gigantske ljudske figure od kamena, jednu od onih misterija za koju bi svako od nas voleo da reši).
Hoće li tajna kamenih figura sa Uskršnjih ostrva ikada biti otkrivena?
... i hoće li narod Rapa Nui dobiti pravo na svoju zemlju? Ovde vidimo ples kao izraz protesta!

Zaključak (tj. skup reči koje pokušavaju da deluju pametno):

Čabuka Granda
Dok sedim za stolom na kom je poslužena empanada (jedan od čileanskih specijaliteta), luksuzno crno vino (čileanskog porekla, a takva su najkvalitetnija, verujte mi na reč), vešto spremljena salata sa lokalnim začinima, u prostoriji se čuje "La flor de la canela" (Cinnamon Flower) muzika slavne južnoameričke pevačice Čabuke Grande, za koju su ljudi rekli da u svojim pesmama stvara istoriju naroda od Perua do Čilea. Shvatam da sve ostaje, zvuci kao skup talasa koji se spretno prepliću po konturama duša lokalnih ribara. Most koji je nekad bio nedostupan Ficdžeraldu sada je tu. Preko njega prelaze stotine demonstranata koji pokušavaju da se izbore za očuvanje peruanske džungle. Džunglama preti uništenje, vlade susednih zemalja na kontu prirode rešavaju ekonomske probleme, a Peruanci, Čileanci i Rapa Nui čekaju svog Ficdžeralda. Čitav svet ga čeka. Od prvog sunčanog dana.








P.S. Kao što sam napisao na početku: završite sami ovu bajku. Sačuvajte sve pakete energije koji su vam dostupni. Kao što je Brajan Svinija sačuvao čuveni nemački režiser Verner Hercog u istoimenom filmu iz 1982. Godine, koji se danas smatra za jednu od najboljih avantura ikad snimljenih. Kada se, gde i na koji način pojavio Ficdžeraldo, savršeno je nebitno. Važno je samo da i dalje radi njegov stari gramofon. Da svi mogu da uživaju u Karuzu i Čabuka Grandi.


8 comments:

  1. Снежна краљицаApril 24, 2012 at 9:02 AM

    Невероватно испуњавајући текст, права је фантазија било читати га. Дарко,хвала ѕа подсећање да смо и даље само људи који су потреби једни другима. Надам се и неком наставку који би се више бавио предвиђањем будућности.

    ReplyDelete
  2. Kakav blog... Kolega ti ti GE NI JE !!!
    Nemoj da se uobrazis i spremaj se da nas obradujes jednom knjigoom uskoro!!!

    Iskreno,nisam imala pojma koliko je lepo tamo u juznoj Americi.
    Da li postoje neki intelektualci iz tih starih indijanskih plemena? Oni bi trebalo da se bore za ocuvanje kulture.

    Anja

    ReplyDelete
  3. E, zato treba SVI da igraju Civilization! :)

    ReplyDelete
  4. Prekrasno!

    Upalio si hiljade lampica i stvorio 10000 sinapsi za znatizeljne naucnike i umetnike.

    Aca

    ReplyDelete
  5. Повезане су то цивилизације, драги мој пријатељу, повезане, од кукуруза преко Јужне Америке, па све до пасуља пребранца.

    ReplyDelete
  6. Неруда па све остало ;)
    Занимљиво обједињење...

    ReplyDelete
  7. @ Anja Genije je čovek koji liči na svakoga, a na njega niko. Tako da... :-)
    @ Anonymous Kada bi SVI igrali Civilization ne bi bilo nikog da igra ŠAH !!!

    @ Снег Pasulj prebranac je na braniku svake otadžbine :-)

    @ Poistija Neruda je uklonjen zajedno sa režimom intelektualaca koje je vodio Salvador Aljende (inače fizičar). Mnogi su ih napadali samo zato što su bili komunisti, ali vreme sudi pravednije od bilo kojeg režima ...

    ReplyDelete
  8. Post sabio, generalno sam slab na putnike i putovanja, ali i na Herzoga :))

    Milija

    ReplyDelete