Nekako smo se našli u situaciji da sebi pridajemo preveliki značaj.
Logičan potez svake naredne evolucije bio bi da se zapita – da li je čovek opravdao očekivanja?
Čuo sam da je (često) najteže nešto početi. Svakoj duži je potreban početak i kraj, svakom danu jutro i noć. Postojale su godine kada se kraj svađe zbog jednog početka nije nazirao, kao što se ne nazire ni krajnja tačka svemira u kojem živimo, prilično ugodno, već milijardama. Otkud mi, ovoliki, iznedreni iz jedne tačke, zatočeni u beskonačnom inkubatoru zvanom - Kosmos?
„Potrebni su svedoci!“, rekao je jednom jedan F.
„Ne moram da verujem u zdrav razum, ali ne verujem ni Vama!“
„Uhvati bljesak, oslušni njegovu patnju, mrzne se pred Suncem. Daleki je put do tog zvuka - to je odjek Velikog praska! Jednom se morala roditi dilema, kao i život – da bi o tome imao ko da razmišlja!“
Postavite sopstvena pitanja i nađite sopstvene odgovore! Dok čekate, uvek u pauzama koristite reč – AKO!
Čekajući sapiensa...
Čekanje je pojava globalnog karaktera (na TV-u kažu da je to i globalno zagrevanje, ali ko još veruje televiziji). Na konobara u restoranu čekate nekoliko minuta, na devojku u proseku 20 minuta, na voz se u Srbiji čeka 45 minuta (zavisi od toga da li je putnički ili brzi - na brzi voz se manje čeka). Neko čeka platu, neko zoru. Najuporniji čekaju Godoa... i vanzemaljce. Naivni čekaju slobodu. E, takvi se načekaju čekajući.
Čekanje je, dakle, globalna pojava!
Dokaz završen.