Poezija/ AFRIČKI CIKLUS

Ispovest figure od terakote

Glas:
Ako si ikad poželela da prošlosti dodirneš telo
Da li si očekivala moje ruke - nepomične i tvrde?
Da li si očekivala moje oči - ispečene na Suncu?
Lutalice, priđi da zaneseš me čuđenjem.

Pitaš se?
Otkud znam?
Svi smo mi stringovi što traže duale
Eto, otud smo lutalice.
I ja- što lutam, a stojim na jednom mestu
I ti, što lutaš tražeći to jedno mesto.

Pitam te?
Kolika je brzina žudnje za starim karavanima
Koji su prevozili lutanja do tvoje kuće?

Umesto odgovora
Tišina.

U tišini( ... )
Neželjen pejzaž gleda zastakljen jahač.
Otuđen i uzak, bez mesta za galop.
Staklena zgrada i stakleni ljudi.
Afriko, zašto si pod staklom?

Teranje tišine!
Vratar se igra sa svežnjem čuvene igre vlasti:
„Zategni žuti kanap! Držite ljude dalje od ove vredne starine!“

Od sirote lepote
Odvraća ih korak.
U muzeju, kao u ratu, slike se kreću unazad.
A ti na prstima priđi, oseti bol blizine.

Glas:
Ako duže gledaš u mene, čućeš šuštavi grm.
Kad su me vadili, dole niz Niger, znao sam:
Jedan jahač se stopio sa peskom.
Šumeli su ljudi nad rekom: „Zarobio ga je talas!“
 A ja, nikad nisam robovao reci, koliko sam zemlji.
Crne ruke pretvoriše me u hrabrog Noka
Da bih mu izneo život kroz kapiju od blata. Da složim ga - deo po deo.
Sve dok mu ne spojim telo i dušu, toj ću se kapiji klanjati
Kao  prostom savršenstvu
Jer, blato - to su pesak i voda u jednom telu.

Odvojili su me od zemlje da bih joj se vratio.
Uzdigli na konja da bih brže stigao.
Da su  znali dokle ću stići
Stavili bi me na kamen.

Ne odstupam pred glasnim propovedima.
Guše me reči i mitovi
Kao nabrekla žlezda sećanja.
Ja se nikad ne smejem, ta linija seče mi lice
Tropska kiša spira ožiljke i hrani rane, što koren puštaju u telu.

Vekovi trguju( krišom) mojom samoćom.
Zapečaćene usne nisu žedne ni vode, ni vina
Već dodira starog života
O kojem ti pričaju šturo u hladnom trezoru.

Dok su me vodili u ovo sirotište
Gde ne sleće dah, tek samo prašina
Čuo sam ukor za sve svoje Noke:
„Predugo su želeli da ostanu tajna!“

Kažu – bili smo gladni istine.
A zasitili smo se lažima.
I gde sad kroz ovo staklo da izbacim otrov iz sebe?
Otrovne mrve, koje su nam servirali kao hranu.


Susret u Sahari

Zagrej to vreme za nas!
Sa tobom
Hoću da se okupam u vreloj kaši
Tamo gde zrna ispečenog peska pomažu pogledima da duže traju
I čergare tražeći urme
Pokloni se!
Uzvrati vetru što dokolicu ispija
Zatvorenih očiju oseti život
Koji klija kroz teške krtosti
Kada otvoriš oči srešćeš Ahagar
I drvo u njegovom krilu
Zagrli me kao što Ahagar grli svoje drvo
I svoje stene
Ne daj me!
Kao što ne damo ovo seme
Iz kojeg se rađa naša pusta sloboda.



Kapri


Žive tamo gde grubi koraci propadaju kao svetlo u plavoj jami
Zanosim se da doznam koliko daleko odzvanja glas
Kad skroji slobodan put u prividnoj tami

Živim da opevam vibraciju na dnu nečujnog eha
Boja glasa onog koji je imao šta da kaže
Strma je od patnje, bola i smeha

Kapri-ljudi, kite cvećem sunčane vrtove
Tople reči umesto otirača na ulazu u hotel
Usamljenost vam daje dobrotu, ili grešim?
Pretpostavke se obaraju, Kapri-ljudi
Da li ste ljuti na prirodu  što vam je prekinula stazu do Rima?
Da li ste bolji, što vreme ne merite digitalnim časovnicima?
Zar nije divno kada je nekom pesma i ručak i večera?
Ne gladujete
Po dnevne novine odlazite u papučama
U kojima nikada nema slova o vama, Kapri-ljudi
Da li su vas zaboravili, ili je pravoj lepoti suđeno da odrasta sama?

Gore pod planinskim krasom, pretrčane magareće staze
Jedan dan je svaka vena na nozi
Plava kao Mediteran oko vas
Nemojte se smejati meni, kontinentalcu
Ali ja zaista ne znam kako se jedu morske krabe
I koji začini imaju preporuku majstora lokalne kuhinje

Dolazim zbog Sunca, čuo sam da je ovde kod vas blizu
Rekoh sebi
Prići ću da odskačem po pegama
Kapri-ljudi, brojite li zlatne zrake pegave vatre?
Na zastoru poslednjih vidika, na vazdušastoj liniji pred odlazak u suton

Čamac

Starac je položio mrežu i ostavio ga da prkosi vetru sa neba i vetru sa dna
Rekli su mi da on ne želi da lovi ribu
Već da pričuva Suncu pege, kad se naboraju i padnu u kapri vodu
Jednog jutra, pored čamca plovio je još jedan, pa još jedan...
Neuka drvena flota i jutrenje ispred lica najbliže zvezde
Shvatio sam:
Čovek je čoveku zrak!

3 comments:

  1. - Племенски је човек он, поглавица рече. Несвакидашње је истанчан тај близак њему Афрички зов... ;)

    ReplyDelete
  2. Tirada je nastala
    kada je K. pokusao da
    se provuce kroz peseve oca Kafkinog.
    Nije znao da se mesarski noz vec nadvio nad prstom za veridbu...
    Kao narikace nad Gavranom zarad dva parceta crnog tana.
    Koliko li ih je kostao pepeo iz Jerusalima?

    ReplyDelete
  3. Prilicno je lako osluskivati tisinu ako rano shvatis da si dete koje je odraslo pod teorijom haosa. Nocanka vrti jos jedan krug jazz rapsodije,Afrika je davno prerasla suvu grudu koja joj se pripisuje...

    ReplyDelete